PETROVO 2011. U BILICAMA

Kako je već postala tradicija i normalna stvar da bilćani svake godine sve više posjećuju svoje Bilice a posebno o blagdanu sv. Petra i Pavla, tako evo i ovo moje pisanje izvještaja sa proslave tog blagdana. A treba sve to zabilježiti što zbog nas koji smo bili da se podsjetimo kad se vratimo u svoja svagdašnja boravišta što zbog onih koji nisu mogli doći da im prenesemo djelić atmosfere i ugođaja iz Bilica. I  danas na dan gospodnji Subotu 25. 06. 2011. od ranih jutarnjih sati prašilo se uz bare od strelišta pa preko prokresa, kroz šumariće i japage sve do groblja. Prašilo se to jest vozilo se auto za autom a kako je vrijeme bilo prekrasno i sunčano đada nam se osušila pa se iza svakog vozila dizao ogromni oblak prašine. Nikome od nas to nije smetalo niti smo previše obraćali pažnje na to, čak su neki malo stisnuli i gasa da ostavi iza sebe što veći oblak da skrenu pažnju onima koji baš i ne bi  voljeli da ih vide.Ne može se ne primijetiti da oni koji dolaze izviruju iz auta da vide tko je sve to već stigao i koliko ih je već prije stiglo a isto tako oni koji su stigli izviruju tko to još dolazi i koliko će ih još doći. Jedno je zajedničko svima, svi su došli ovdje gdje im je lijepo i gdje se dobro i ugodno osjećaju, došli su u svoj rodni kraj najljepše mjesto na svijetu svakoga čovjeka. A kad su došli onda ne znaju na koju stranu prvo da se okrenu, koga prvo da pozdrave, dogodi se da se pozdravljamo i po dva puta jer više nismo sigurni jesmo li se rukovali ili ne pa onda kažemo, bolje i dvaput nego ne daj Bože da ga preskočim. Kad smo se pozdravili ulazimo u groblje i  već je normalno da zastanemo kod velikoga prekrasnoga križa i pomolimo za sve one koji su pokopani ovdje u ovom groblju, a onda svatko do grobova svojih najmilijih. Neznaš ni kad je to vrijeme prošlo kad odjedanput se začu gromoglasni zvuk našeg zvona koje je prošle godine blagoslovio naš bilčanin fra Zoran Mandić, a poziva nas bliže oltaru na sv. Misu.

Iako smo bili po cijelom groblju vrlo brzo smo se skupili bliže oltaru koji je postavljen u hladovini  malo niže naše kapelice a odmah do i kip našeg zaštitnika sv.Petra. Svetu Misu na opće iznenađenje predvodio je naš fra Stipo Marčinković- Šumarić uz koncelebraciju župnika Fra Ante Šimunovića, našeg fra Marka Bandala i sestre Margarete Vilus. U samom uvodu župnik je pozdravio sve nazočne i rekao kako ni sam nije znao do prije dva dana da ćemo imati fra Stipu danas u Bilcama. Sve se to dogovorilo  jučer  u Podmilačju na proslavi blagdana sv. Ivana Krstitelja na  kojem smo i mnogi od nas bili.Vidno uzbuđen  fra Stipo je započeo sv. Misu i pozdravio sve one koji su došli u tako velikom broju od svojih bilčana, svih ostalih kotorvarošana kao i dugih prijatelja i poznanika. A ove godine prema našoj slobodnoj procjeni okupilo nas se oko pet stotina. Prikazujući svetu Misu ove godine smo se sjetili naših branitelja koji su poginuli prije devetnaest godina svakoga prozivajući imenom i prezimenom na što su se mnogi naježili i zaplakali, prisjećajući se i sami tih teških, tužnih i nikad zaboravljenih dana. U svojoj propovijedi fra Stipo se prisjetio svoje mladosti kada je pješačio kroz Bilice  i slušao pjesmu, molitvu i razgovore ljudi koji su ovdje živjeli, a danas došli samo na par sati da proslave apostolske prvake sv. Patra i Pavla. Pozvao je ljude da vjeruju svojim zaštitnicima i  Bogu, i da Njemu ništa nije nemoguće da ono što se danas čini nedostižnim i nedohvatljivim već sutra može biti ostvarivo. Pozvao je mlade da se ne boje života, da se ne boje roditeljstva da rode još jedno dijete jer samo novi život ima budućnost. Po završetku sv. Mise i naš fra Marko je pozdravio sve i ukratko obavijestio što se napravilo do sada i što bi još trebalo a onda pozvao sve nazočne na iće i piće koje je pripremio sa suradnicima. Dok smo okrepljivali tijelo uz pečenje i piće  komentirali smo fra Stipinu propovijed  koja je mnoge ganula i vratila u prošle dane našeg djetinjstva. Također smo se hvalili prijateljima koji  nisu bilćani kako imamo najuređenije groblje na općini koje je i ovaj puta bilo uredno pokošeno zahvaljujući ponajprije fra Marku. Nažalost to je za sada sve sa čime se možemo pohvaliti, možda još samo sa nekim kvadratom očišćenog dvorišta i ništa više, ali rekao sam gore Bogu ništa nije nemoguće samo treba vjerovati ljubav i dobrota pobjeđuju. Većina se polako uputila put bara a moji najbliži nas oko šezdesetak na moje raskršće gdje smo uz vedro raspoloženje i puno šale i smijeha ostali do noći. Možda će onome koji je sve ovo doživio, ovaj moj tekst biti dosadan ili smiješan, ako je tako neka se primi posla pa napiše vlastita iskustva, siguran sam da će naši fratri to rado objaviti. Ako pak nekoga potaknem da kaže dogodine opet dolazim i pozvat ću svoje prijatelje da dođu sa mnom znat ču da nisam uzalud potrošio ovo vrijeme.      

                                                                                                          Mato Stipić dipl. inž.